Izvatci iz martinova dnevnika

"Prošle su dvije usamljene godine otkako je nestala. Trenutno sam u parku gdje sam je vidio zadnji puta. Prostrana zelena čistina omotana borovima što prolijevaju jutarnju kišu sa svojih iglica. Običavao sam ovdje šetati sa tom djevojkom. 17. Gospodarica 17 osmijeha. Goruća i crvene boje ujesen, a izgarajuće narančaste boje kad je ljeto. Ležala bi kraj mene gledajući u nebo bez zvijezda crno poput krila palih anđela. Ja sam gledao u šumu, pokušavajući sakriti zanimanje za vješala koja je skrivala u  svojim  očima.

Danas sam ovdje i na istom sam mjestu gdje je prazna čahura mog anđela posljednji put legla. I dok mi se oči pune suzama, primjećujem put kroz drveće kojega prije nisam bio svjestan. Slijedim ga i nalazim rupu u zemlji koju uokviruju korijeni umirućih stabala breze. I tada, iz tame, tihana jeka njezina glasa obrati mi se riječima koje nikada prije nisam čuo. Mirišim kozju krv, pa zatim opijum. Mičem od sebe sve grančice i korijenje i hipnotizirano se spuštam, pužem dublje u rupu. Svjetlo polako počinje umirati, a zemlju oko sebe počinjem doživljavati kao dodir njezine meke kože. Tresem se dok je grlim i ponovno ljubim njezino slatko biće. Svim se silama trudim da ne padnem okliznuvši se na krv koja kaplje sa zidova. Tada, odjednom, tisuće me njezinih očiju okružuje i tunel se odjednom nalazi osvijetljen nekom čudnom zelenom svjetlošću.

Oči mi pokazuju sliku, poput izblijedjelih televizora. Tada se tunel iza mene počne zatvarati i zemlja me pogura još dublje u ponor. Njezina zemlja me guta i proždire. Kraj se bliži. Vrisnem kada vidim njezina prelijepa usta pet puta veća od mene kako lebde iznad mojeg zbunjenog tijela. Kaže mi da će sve biti u redu. Vjerujem joj. Čvrsto se uhvatim za korijenje i nekako preživim odron te masne zemlje. I zahvalan sam joj ovoga trenutka.

Napravila mi je stan.

Ja je volim."