Dio drugi

martin je mislio da mu je otac jednostavno prepijan da bi ga lupio lijevom rukom. Možda. Ali to sada više nije bitno. martin je pobjegao od svog oca i od svojih snova, kukavički čin, ali možda i jedini pametan. Hoće li ikada podići vrat? Ni on sam to ne zna. Mislio je ostati u podzemlju dok mu se ulice grada ne sruše na glavu. Nakon prvih nekoliko godina provedenih u podzemlju, počeo se užasavati vanjskog svijeta jer je shvatio da mu je potreban da bi preživio. Strašno. Računati na nekoga drugoga bilo je nešto s čime se martin nikako nije mogao pomiriti. Sama pomisao na ljude mu se gadila. Ipak, morao je, dan za danom, sjediti u svojoj odjeći skorenoj od blata na trgu i čekati da mu neka dobra duša stavi u ruku koju kunu. Zbog toga je samo više mrzio ljude. Nisu mu oni davali novac zato jer su to željeli, jer su mu željeli pomoći. Ne, ni u snu! Davali su mu novac kako bi ispali dobre duše pred curom ili kako bi njihov budući poslovni partner mislio da su pošteni ljudi. Nikada iz čiste samilosti.
No, koliko god ih mrzio, trebao ih je. I to ga je užasavalo.