Dio prvi

Ušao je u stan, ako se to može nazvati stanom. Gadna, prljava rupa bez ijednog prozora u kojoj normalan čovjek nikako ne bi mogao disati. Ali martin se navikao. On živi tamo otkako su ga starci izbacili iz kuće. Sjeo je na madrac u poluraspadnom stanju i počeo prebrojavati sitniš koji su mu udijelili dobri ljudi na ulici. Jedva deset kuna. Čovječe! S time neće moći izdržati dva dana kako je planirao. Gnjevno je bacio lovu u kantu i posegnuo za džepnim ogledalom koje je bilo ispod jastuka. „Zdravo prijatelju, dugo se ne vidjesmo.“- reče martin dok je promatrao svoje lice u nečistom ogledalu. Prošla su najmanje dva mjeseca otkako je zadnji puta vidio svoj odraz u ogledalu. Za ta dva mjeseca njegovo lice je ostarilo toliko da ga je jedva mogao prepoznati. Gledao je tog stranca u ogledalu i pozdravljao ga s prezirom koji nikada prije nije osjetio. Želio je razbiti ogledalo i na taj način riješiti se prizora samoga sebe, kada mu ne bi trebao poticaj da sam sebe sve više mrzi. martin je nekoć mislio da će biti uspješan, možda pravnik, možda doktor. Imao je snove. Imao je. Tada mu je put k snovima spriječio vlastiti otac koji ga je podsjećao na to koliko je beskoristan, poprativši tu nadasve nadahnjujuću tvrdnju udarcem u lijevi obraz. Svaki jebeni put nastradao mu je lijevi obraz. Zašto?