Izvatci iz martinova dnevnika

"Prošle su dvije usamljene godine otkako je nestala. Trenutno sam u parku gdje sam je vidio zadnji puta. Prostrana zelena čistina omotana borovima što prolijevaju jutarnju kišu sa svojih iglica. Običavao sam ovdje šetati sa tom djevojkom. 17. Gospodarica 17 osmijeha. Goruća i crvene boje ujesen, a izgarajuće narančaste boje kad je ljeto. Ležala bi kraj mene gledajući u nebo bez zvijezda crno poput krila palih anđela. Ja sam gledao u šumu, pokušavajući sakriti zanimanje za vješala koja je skrivala u  svojim  očima.

Danas sam ovdje i na istom sam mjestu gdje je prazna čahura mog anđela posljednji put legla. I dok mi se oči pune suzama, primjećujem put kroz drveće kojega prije nisam bio svjestan. Slijedim ga i nalazim rupu u zemlji koju uokviruju korijeni umirućih stabala breze. I tada, iz tame, tihana jeka njezina glasa obrati mi se riječima koje nikada prije nisam čuo. Mirišim kozju krv, pa zatim opijum. Mičem od sebe sve grančice i korijenje i hipnotizirano se spuštam, pužem dublje u rupu. Svjetlo polako počinje umirati, a zemlju oko sebe počinjem doživljavati kao dodir njezine meke kože. Tresem se dok je grlim i ponovno ljubim njezino slatko biće. Svim se silama trudim da ne padnem okliznuvši se na krv koja kaplje sa zidova. Tada, odjednom, tisuće me njezinih očiju okružuje i tunel se odjednom nalazi osvijetljen nekom čudnom zelenom svjetlošću.

Oči mi pokazuju sliku, poput izblijedjelih televizora. Tada se tunel iza mene počne zatvarati i zemlja me pogura još dublje u ponor. Njezina zemlja me guta i proždire. Kraj se bliži. Vrisnem kada vidim njezina prelijepa usta pet puta veća od mene kako lebde iznad mojeg zbunjenog tijela. Kaže mi da će sve biti u redu. Vjerujem joj. Čvrsto se uhvatim za korijenje i nekako preživim odron te masne zemlje. I zahvalan sam joj ovoga trenutka.

Napravila mi je stan.

Ja je volim."

Dio peti

Lijevom bi rukom držao četkicu dok bi sa izrazom nekog bolesnog, nedokučivog zadovoljstva gledao staru i čistio jebeni wc dok ne bi zasjao. Zatim bi otišao u sobu, dok je još imao sobu, upalio komp, uvalio u ladicu stari CD Pink Floyda, zapalio pljugu i legao na pod. Otamo se sve činilo predivno. Gledao bu u luster koji mu je visio nad glavom, kao giljotina koja jedva čeka da se podsjeti kako je to uzeti život nekome manjem od kralja. Jebeni luster. Mrzio ga je jer je bio plav. martin nije volio plavu boju. Žar na pljugi bi došao do filtera, a martin to ne bi registrirao i nastavljao bi buljiti u luster koji je bio izvorom svih njegovih nevolja. Toliko ga je mrzio da je zvao staru da ga skine i neka ga baci nekamo gdje ga neće morati gledati. Ona ga je, naravno, skinula. Za pet minuta, eto staroga iz birtije, očiju krvavih i smradnoga daha.
"Mali, najebo si"- reče mu stari dok je tražio komad drveta koji je odrezao od neke lopate da bi sinu naplatio što je bio dovoljno drzak da potakne promjenu u stanu bez njegove privole. Ubio je boga u njemu. Jebeni luster. Nakon toga, martin tjedan dana nije izlazio iz sobe, a iz stana nije izlazio mjesecima. Nije išao u školu, do tog je vremena već bio izgubio sve prijatelje jer im je bio prečudan.

Dio četvrti

„Za svoje ću kosti sam izdubsti raku
U tlu masnih gruda gdje puževa ima
Zaboravljen tu ću spavati u mraku
Ko morski pas skriven u dubokim dnima“

Baudelaire mu je svakako omiljeni pisac. Uživao je čitajući njegovu poeziju što bijaše mračna poput njegova uma. Odgovarao mu je tim više što je i sam znao koliko je svijet surov. Ha, i Baudelairea će jednom zaboraviti, a martina neće ni upoznati. Često je sam sebe lovio kako mašta o tome da je slavan i zatim bi sam sebe kaznio time da ne bi jeo danima. Kazna mu je godila. Zadnja kazna koju je dobio bila je od stare. Morao je očistiti cijelu kupaonicu vlastitom četkicom za zube i nastaviti je koristiti. Nije mu to toliko smetalo, uživao je u kaznama. Smetalo mu je to što bi se stara nakon toga pravila da se ništa nije desilo. Neiskrenost mu se gadila. Pogledala bi ga nakon toga blagonaklonim pogledom od kojega mu je bilo toliko mučno da bi joj se najradije bio izbljuvao po faci. Ali nije. Morao je glumiti dobro dijete.

Dio treći

martin je nekoć znao značenje riječi prijatelj. Imao je on prijatelje, ali su svi pobjegli od njega kada je počeo drugačije gledati na svijet i shvatio da je svijet samo veliki cirkus. Gledali su ga s nekim neodređenim strahom misleći da je pogled na svijet zarazna stvar i da će i oni jednom prestati živjeti u iluziji, u savršenom utopističkom svijetu koji im je, kako se činilo, pružao sve, a da ništa ne traži zauzvrat. Budale. Oni su živjeli u svom savršenom svijetu dok je cvijet sumnje cvao u martinu. On je trebao biti taj koji bi poveo društvo na jednu novu razinu, propovijedajući surovost i mržnju. Trebao je biti novi mesija koji bi klao svoje ovce umjesto da ih čuva, kupajući se u krvi zakona koji su ga sputavali da postane bogom. Umjesto toga, on je svoju nauku sačuvao za sebe, doktrinu koja bi mogla biti iskrenija i točnija od bilo čega što mogu smisliti učenjaci što vidješe pola svijeta. Ali on je svoju doktrinu zakopao duboko u sebe raspadajući se iznutra zbog količine iskrenosti koju je zatvorio u sef. martinovo je srce kucalo samo za smdrljivu rupu koja je bila njegov stan. Crvi mu bijahu sustanari. Nije se bunio jer nisu stvarali buku i imali prebučne tulume. Imati crva za sustanara trebao bi biti san snova svakog čovjeka. Znao je da će ga pokopati još dublje u zemlju kada umre, i to još bez naknade i lažne sućuti. Martin nikome neće nedostajati kad umre. Njemu će nedostajati crvi.
Bio je nabavio nešto papira i počeo pisati ljubavni roman. Nekako mu nije polazilo za rukom. Svi njegovi zapleti nisu bili onako blesavo savršeni, bili su surovi. Nije znao kako ljudi doživljavaju ljubav. On je želio prikazati ljubav kao nešto materijalno. Nije mu uspijevalo, ali je bar naučio da ima dara za pisanje, pa je počeo pisati dnevnik. Taj dnevnik je bio jedini razlog zbog kojega je ostajao na životu. Imao je tu potrebu da zapiše svoje misli, i kada je bio pijan k'o guzica i kada je bio nervozan i pospan. Dnevnik je bio paleta svih mogućih ljudskih osjećaja, bez ikakvog preuveličavanja i uljepšavanja. martin je bio sušta iskrenost što mu u ovome svijetu nikako nije išlo na ruku.

Dio drugi

martin je mislio da mu je otac jednostavno prepijan da bi ga lupio lijevom rukom. Možda. Ali to sada više nije bitno. martin je pobjegao od svog oca i od svojih snova, kukavički čin, ali možda i jedini pametan. Hoće li ikada podići vrat? Ni on sam to ne zna. Mislio je ostati u podzemlju dok mu se ulice grada ne sruše na glavu. Nakon prvih nekoliko godina provedenih u podzemlju, počeo se užasavati vanjskog svijeta jer je shvatio da mu je potreban da bi preživio. Strašno. Računati na nekoga drugoga bilo je nešto s čime se martin nikako nije mogao pomiriti. Sama pomisao na ljude mu se gadila. Ipak, morao je, dan za danom, sjediti u svojoj odjeći skorenoj od blata na trgu i čekati da mu neka dobra duša stavi u ruku koju kunu. Zbog toga je samo više mrzio ljude. Nisu mu oni davali novac zato jer su to željeli, jer su mu željeli pomoći. Ne, ni u snu! Davali su mu novac kako bi ispali dobre duše pred curom ili kako bi njihov budući poslovni partner mislio da su pošteni ljudi. Nikada iz čiste samilosti.
No, koliko god ih mrzio, trebao ih je. I to ga je užasavalo.

Dio prvi

Ušao je u stan, ako se to može nazvati stanom. Gadna, prljava rupa bez ijednog prozora u kojoj normalan čovjek nikako ne bi mogao disati. Ali martin se navikao. On živi tamo otkako su ga starci izbacili iz kuće. Sjeo je na madrac u poluraspadnom stanju i počeo prebrojavati sitniš koji su mu udijelili dobri ljudi na ulici. Jedva deset kuna. Čovječe! S time neće moći izdržati dva dana kako je planirao. Gnjevno je bacio lovu u kantu i posegnuo za džepnim ogledalom koje je bilo ispod jastuka. „Zdravo prijatelju, dugo se ne vidjesmo.“- reče martin dok je promatrao svoje lice u nečistom ogledalu. Prošla su najmanje dva mjeseca otkako je zadnji puta vidio svoj odraz u ogledalu. Za ta dva mjeseca njegovo lice je ostarilo toliko da ga je jedva mogao prepoznati. Gledao je tog stranca u ogledalu i pozdravljao ga s prezirom koji nikada prije nije osjetio. Želio je razbiti ogledalo i na taj način riješiti se prizora samoga sebe, kada mu ne bi trebao poticaj da sam sebe sve više mrzi. martin je nekoć mislio da će biti uspješan, možda pravnik, možda doktor. Imao je snove. Imao je. Tada mu je put k snovima spriječio vlastiti otac koji ga je podsjećao na to koliko je beskoristan, poprativši tu nadasve nadahnjujuću tvrdnju udarcem u lijevi obraz. Svaki jebeni put nastradao mu je lijevi obraz. Zašto?